Stručnjaci tvrde da je naše potkalničko Prigorje svojevrsna "crna rupa" na etnokoreološkoj (op. a. etnokoreologija je znanstvena disciplina koja se bavi izučavanjem folklornih plesova) karti Hrvatske.

Da je ta tvrdnja točna, uvjerili smo se i sami ovih godina otkako postoji naš KUD "Prigorec". Upravo zbog nedostatka stručnih istraživanja o folklornoj baštini, bili smo prisiljeni sami istraživati kako se nekad pjevalo i plesalo u našem kraju, a također i kakve su se nošnje nosile.

Sigurni smo da još nismo iskopali sva blaga iz škrinja naših mještana, a o svemu što smo do sada otkrili pročitajte u nastavku, no, prije toga nekoliko općenitih napomena o nošnji.

/Ana-Marija Petric/

 

OPĆENITO O NARODNOJ NOŠNJI

Pod pojmom narodna nošnja obično se podrazumijeva tradicijska nošnja stanovništva ruralnih područja. Svojim izgledom ona govori o pripadnosti određenom kraju, kvaliteti života, bogatstvu običaja nekog naroda, nacionalnom identitetu, pa čak i bračnom statusu.

Osim što je štitila od hladnoće, služila je za ukrašavanje i uljepšavanje, za pokrivanje zbog stidljivosti, a neki dijelovi odjeće ponekad su služili i kao zaštita od uroka.

Narodna nošnja našeg područja po svom izgledu odgovara tipu nošnje panonskog područja. Unatoč mnogobrojnim razlikama, unutar panonske zone, određene pravilnosti ipak postoje. Karakteristična je upotreba bijelog domaćeg tkanog platna za izradu nošnji. Takvo se platno tkalo od lana, konoplje i pamuka u tkalačkom stanu.

Temeljni dijelovi ženskog ruha su oplećak (opleće), rubača i fertun, dok se muška nošnja sastoji od košulje i gaća.

Karakteristično za nošnje panonske zone je i to što se takva odjeća od bijelog platna uglavnom nije krojila, nego je oblikovana spajanjem tkanine po rubovima, te dodatnim nabiranjem kako bi dobila željeni izgled.

U Hrvatskoj, pa tako i u našim krajevima narodna, nošnja svakodnevno se nosila do sredine 20. stoljeća. Na nekoliko fotografija u posjedu križevačkog muzeja dokumentirano je da su seljaci iz obližnjih sela u grad još 50-tih godina 20. stoljeća dolazili u svojim bijelim narodnim nošnjama.

Postojala je radna narodna nošnja i svečana narodna nošnja.

Najznačajnije razlike vidljive su na oglavljima žena i djevojaka. Uz tradicijsko odijevanje, način češljanja i oglavlje predstavlja status i životnu dob nositelja, te upućuju na lokalnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Kosa je uvijek morala biti uredno počešljana i zaglađena uz glavu. To se postizalo kombinacijom šećera i vode kao najboljeg učvršćivača za kosu.

Djevojke bi imale ispletenu pletenicu ili dvije s mašnama na kraju pletenica. Kosa je bila razdijeljena po sredini na jednu i na drugu stranu.

Udana žena također bi raščešljala kosu na sredini glave, zagladila je šećerom i vodom te na nju stavila paculicu - malenu izvezenu kapicu koja se nosila svaki dan. Oglavlje mladenke bilo je posebno raskošno.

 

 

U želji da očuvamo narodnu baštinu, razgovarali smo s brojnim starijim mještanima, pregledali njihove škrinje, i na temelju tih kazivanja, pregledavanja i uspoređivanja nošnji, u nastavku ćemo pokušati opisati najvažnija obilježja ženske i muške narodne nošnje na području potkalničkog Prigorja.

 

ŽENSKA NARODNA NOŠNJA POTKALNIČKOG PRIGORJA

Ženska narodna nošnja sastoji se od slijedećih elemenata: oplečka, lajbeca, sponjače, rubače, fortuna, pokrivala za glavu, obuće i modnih dodataka.

Prvo ćemo opisati svečanu, a potom radnu nošnju.

 

Svečana ženska nošnja

Opleček (naš termin za oplećak) je gornji dio ženske narodne nošnje. Žene su ga oblačile prije rubače, tako da ga mogu zapasati, da što urednije izgledaju.

Na prvoj slici je oirginalni opleček, Jane Orehovački (rođ. 1890. godine), iz sela Orehovec.

Dok je na drugoj slici originalni opleček, Jane Gajski (rođ. 1900. godine), također iz sela Orehovca.

Opšiveni rubovi su originalni, ali su zbog izblijeđenosti konca obnovljeni 2009. godine.

 

 

Lajbec je također dio gornje nošnje. Lajbec prikazan na lijevoj fotografiji, pronađen je u selu Bogačevo kod Mare Mikec (rođ. 1929. godine). Ona je lajbec nasljedila od svoje mame, pa pretpostavljamo da je lajbec star preko 120 godina.

Posebnost ovog lajbeca je da je ukrašen s puno sitnih gumbića. Po kazivanju vlasnice žene su znale prišiti i preko stotinu gumbića kao ukras.

Desna fotografija je replika načinjena po originalom lajbecu Mare Mikec.

Lajbec na ovim fotografijama potječe iz sela Fodrovec. Jedna naša članica je u dobi od četiri godine, ovakav lajbec nosila na svatovima kao kljencerica.

 

 

Križni rubec bio je sastavni dio ženske zimske nošnje, ali nosila su ga i djeca. Bilo ih je u raznim bojama i različitih debljina. Rubci prikazani na slici stari su i preko 100 godina.

Iz kazivanja Marije Kos (rođ. 1943. godine), saznajemo da su žene, osim križnih rubcov, nosile i kapute koji su od struka išli u širinu, a oko vrata imali su našivene cvjetne uzorke.